Dekontaminacija uma
Portal o hrvatskom pitanju u BiH

Pogled iz Hrvatske: Ustavna kriza

M. Škoro, međutim, nije razradio korijen “ustavne krize” već je samo naglasio da bi predsjednik države trebao imati veću političku moć.

Moj kratki osvrt ima za cilj razotkriti temelje “ustavne krize” i što bi trebalo učiniti da se ova problematika riješi.

Na početku se zapitajmo kada je moguće prepoznati da država proživljava “ustavnu krizu”.

Odgovor koji sam našao je sljedeći: “Na djelu je ustavna kriza kada postoji duboki jaz između pravnog i društvenog sustava”.

Što to znači?

Aristotel je rekao da je  “Ustavnotvorac arhkitet države”. Stoga svaka politička, vjerska i građanska snaga mora naći svoje mjesto u fazi pipreme Ustava, a ako se to ne dogodi onda imamo ono što se dogodilo kod nas “ustavnu krizu” i nezadovoljstvo većeg dijela naroda.

Pokušajmo sada vidjeti što to znači, počevši od toga tko bi trebali biti sastavljači jednog demokratskog Ustava.

Kako struka kaže, kada se piše Ustav taj proces mora predstavljati najveću zastupljenost svih političkih snaga te države. Pod sintagmom političke snage ovdje se ne ubrajaju samo stranke, nego i ostale istitucije putem kojih se upravlja državom i društvom kao što su kulturne ustanove, vjerske, sindikalne, gospodarske itd.

U državi gdje sam se rodio i živio 55 godina, Italiji, Ustav je sastavljalo Ustavno povjerenstvo od 75 članova, koje je izabrao Parlament, a radilo je na tom važnom zadatku punih 18 mjeseci (od 15.7.1946 do 01.02.1947 projekt sastavljanja Ustava je okončan, potom je uslijedilo ukupno 10 mjeseci rasprave u Parlamentu i konačno proglašenje Ustava). Povjerenstvo 75 činili su različiti stručnjaci jer je namjera bila da u što većoj mjeri bude zastupljeno talijansko društvo. Glavni je cilj, između ostalih, bio ograditi se od fašizma koji je bio na vlasti 21 godinu i demokratizirati državne istitucije u najvećoj mogućoj mjeri.

A kako smo mi u Hrvatskoj dobili naš Ustav, tko ga je sastavljao i koliko dugo?

Više autora i stručnjaka tvrde da je naš Ustav preslika oko 80% “Krčkog nacrta”. Što to znači?

U kolovozu 1990. grupica pravnika (točnije Vladimir Šeks, Smiljko Sokol, Krunislav Olujić i Ljubomir Valković) u  prekrasnom hotelskom kompleksu Holudovu, na otok Krku, od 1.do 15.kolovoza – to znači ukupno 15 dana (ali “radeći u dvije smjene”),  napisali su Ustav koji je nakon nekoliko mjeseci iste godine  izglasao i prihvatio Hrvatski Sabor. Hrvatski ustav je poznati kao Božićni ustav jer je usvojen 21.12.1990.,  dakle kada je Hrvatska još bila dio jugoslavenske federacije i kada se još nije znalo hoćemo li ostvariti punu samostalnost. Mi smo u tim presudnim presudnim trenucima sastavljali i usvajali naš temeljni akt!

Mislim da bi se samo zbog te činjenice trebali zapitati kakav smo to Ustav prihvatili.

Ako je u Italiji prva ustavna reforma bila provedena tek 2001., odnosno 43 godine od proglašenja Ustava (1948.),  a naša prva Ustavna reforma provedena je 1997. (pa iza toga 2000., 2001., 2010. i 2013.), shvaćamo i bez gospodina Škore i bez da smo ustavni strucnjači da nešto od samih početaka nije bilo pisano kako treba. Svi se mi dobro sjećamo kakva su to vremena bila i kojim opasnostima je bila izložena Hrvatska, ali jesmo li samo zbog toga skloni prihvaćanju takvog nedovršenog i ponavljam temeljnog i najvažnijeg akta naše Države? Isti V. Šeks kaže: ” Prvotna je namjera bila stvoriti demokratsku hrvatsku državu u sklopu konfederalnog saveza jugoslavenskih republika ( izlaganje na okruglom stolu u Malinskoj 27.08.2015. “Hrvatski Ustav i njegov “Krčki nacrt 1990.”). Šeks u svom prijedlogu 2. članka Ustava piše: ” Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika svih naroda i nacionalnih manjina koji su njeni državljani“. Taj prijedlog o priznanju nacionalnog statusa manjinama nije prošao 1990., ali 1997. jest. Mislim da je Šeksov prijedlog bio vezan uz njegovo shvaćanje o tome  kako će se tadašnja  jugoslavenska država razvijati kao konfederalni savez. To se može zaključiti i kada na istom okruglom stolu kaže da je za “raspad Jugoslavije jedini glavni i ključni krivac Milošević….koji je želio stvaranje velike Srbije i njezinu hegemoniju u Jugoslaviji”. Znači Šeks polazi od toga da za raspad  Jugoslavije nije kriva komunistička diktatura i nedemokratski sustav nego sve prebacuje na Miloševića. Tako možemo teleoloskim tumačenjem zaključiti da su sastavljači Ustava, ili barem dio njih, sadržaj Ustava usmjeravali prema viziji Hrvatske kao konfederalne države, a u sastavu Jugoslavije. Tom stavu je prilagođen sadržaj našeg Ustava!

Zanimljivo je nadalje znati da Krčki ustav nije formalnopravno mogao biti prihvaćen tako kako je bio sastavljan, od samo 4 osobe, bez sudjelovanja većine hrvatskih istitucija, političkih, kulturnih, vjerskih i građanskih. Zbog toga je u rujnu 1990., kada je Ustav već bio u cjelini sastavljen, Sabor imenovao Ustavotvornu komisiju od 229 člana iz svih društvenih područja, od predstavnika običnih ljudi iz naroda, ribara,radnika, do najpozvanijih ljudi iz političkog,kulturnog i znanstvenog života. To je povjerenstvo nije moglo imati dovoljno vremena za kvalitetnu i suštinsku razrdu svih odredbi Ustava jer je djelovalo manje od 4 mjeseca na nekoliko rasprava. Usvojeno je stoga, kako je ranije rečeno, 80 % Krčkog nacrta koji je sastavljalo 4 spomenuta pravnika.

Kako sam ranije naglasio, cilj Ustava je izgraditi politički sustav koji će najbolje odgovarati potrebama hrvatskog društva i hrvatske države… ako smo to usvojili kao činjenicu, a istovremeno znamo kako 50% Hrvata nema hrvatsko državljanstvo i naravno ne sudjeluje u političkom životu naše države…dok manjine u Hrvatskoj sudjeluju izravno ne u zaštiti vlastitog naroda i identiteta već u kreiranju i vođenju cjelokupne državne politike mislim da je to dostatno za negativnu ocjenu našeg Ustava ili barem za pokretanje ozbiljne inicijative da se njegove odredbe što prije poboljšaju. Može li se reći da je priznanjem statusa nacionalne manjine 1997. (u zamjenu za mirnu reintegraciju?) srpska manjina u Hrvatskoj izgubila Krajinu, ali dobila državu?

Da taj ustavnopravni proces nije od početka bio dobro planiran možemo vidjeti i iz toga na koji način danas pripadnici srpske manjina sudjeluju u hrvatskoj politici. Ovakvom politikom koja se trenutno vodi vrlo je teško razlučiti jeli riječ o nacionalnoj manjini ili konstitutivnom narodu.  Ako je riječ o nacionalnoj  manjini onda bi se izabrani zastupnici trebali u svom djelovanju ograničiti na zaštitu i očuvanje identiteta  svojega naroda. U protivnom svakom je građaninu, tako i pripradniku nacionalne manjine omogućeno kandidranje na redovitim listama za parlamentarne izbore, a ne na manjinskim listama gdje imaju privilegirani put za ostvarivanje izbornog uspjeha.

Osobno kao pripadnik hrvatske Dijaspore mislim da imam itekako pravo ne biti zadovoljan načinom sastavljanja Ustava u našoj državi jer od početaka tog procesa mi nismo bili niti prisutni niti zastupljeni.

Ako je dr. Franjo Tuđman otišao u Kanadu 1987. tražiti potporu Dijaspore u borbi za samostalnost, zašto  kasnije nije došlo do uvažavanja političke i ekonomske uloge  koju  je Dijaspora imala u povijesti  Hrvatske?? Nije li hrvatska Dijaspora konstitutivni čimbenik stvaranja hrvatske države? Mi moramo na to stalno upozoravati, moramo pronaći uzroke zaprekama za izravno sudjelovanje hrvatske Dijaspore u hrvatskoj politici i otkloniti ih. Upravo zato će nam svakako dobro doći revizija Hrvatskog (krčkog) Ustava koji uz ostale nedostatke polazi od vizije Hrvatske kao konfederalne države u sklopu Jugoslavije.

Autor: Luka Krilić, useljenik

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments
0
Zanima nas vaše mišljenje, komentirajte.x