Dekontaminacija uma
Portal o hrvatskom pitanju u BiH

Nijemci bi mogli biti uzor Srbima u priznavanju počinjenih zločina

Svake godine kad Hrvatska organizira proslavu „Oluje“, oslobađanja vlastite države od srpskoga agresora, skupi se nekoliko desetaka tisuća izbjeglih Srba iz Hrvatske u Srbiji i urliče zajedno s predsjednikom Vučićem, jednim od najogavnijih zagovornika Miloševićeve agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pričajući već dobro poznate bajke kako su žrtve ustaškoga terora.

Žalosno je da taj mitomanski i militantni narod nema niti trunka osjećaja za kajanje. Kako uopće taj narod misli postati dio civilizirane Europe s takvim pogledima na život i takvim nabojem prezira prema istini. Nije im dovoljno to što već desetljećima šire laži o 700 tisuća srpskih žrtava u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

Novim podvalama, koje štete najviše njima, pričaju o tome kako su ponovno postali žrtve hrvatskoga terora. A štete upravo najviše sebi zato što onaj tko kontinuirano uvjerava sebe da je žrtva prestaje biti sposobna za normalan život, pada u depresiju zbog onoga što mu se nije dogodilo.

I pojedinac i narod mogu uništiti svoju budućnost ukoliko ne shvate doista prave uzroke vlastite bijede, svoju vlastitu krivicu za nesreću koja ih je zadesila.

Na tom području mogli bi i trebali bi Srbi napokon naučiti nešto od Nijemaca. Jer za sve njihove nedaće nisu krivi Bugari, Austrijanci, Nijemci ili Hrvati. Ponajviše su krivi sami, jer su postali žrtve vlastite obmane kako su uvijek dobri, a drugi loši. A onaj tko tako misli, traži krivca uvijek u drugima i na krivom mjestu. A sada nešto o tome što bi mogli naučiti od Nijemaca.

Poslije Drugoga svjetskoga rata otišlo je i protjerano oko 13 milijuna Nijemaca iz Poljske, Češke, Mađarske, Jugoslavije i drugih država. Među njima je bilo zasigurno podosta onih koji su  bili oduševljeni Hitlerovom ideologijom, ali zasigurno i mnoštvo nedužnih. Iz razgovora s nekolicinom starijih Nijemaca koji su protjerani ili morali otići iz Poljske i Češke nisam nikada čuo priču o tome kako su za njihovu tragediju krivi samo Poljaci ili Česi. Na prvom mjestu je uvijek bila osuda Hitlera i nacizma, a tek onda govor i o pogrješkama onih drugih.

Žalosno je da otišli Srbi iz Hrvatske i BiH nisu sposobni suočiti se s vlastitom krivicom za bijede koju danas proživljavaju. A proživljavaju ju je isto kao i tadašnji Nijemci koji su došli iz Šlezije ili Sudeta u razorenu Njemačku. Nije niti pridošlim Nijemcima iz tih krajeva bilo lako kao niti Srbima iz Hrvatske, jer, nažalost, sirotinju ne voli nitko u vremenima kad niti sam nema što jesti. A Nijemci su u poslijeratnom vremenu bili doista gladni, kao što su to danas mnogi Srbi u Srbiji. Samo za razliku od Srbije čiji su četnici razarali po Hrvatskoj i BiH, dok je Srbija ostala nedirnuta, Njemačka je bila doslovno ekonomski uništena i glede infrastrukture razorena.

Zašto je Srbija ekonomski tako jadna i bijedna, iako je u prošlom ratu bila pošteđena, pitanje je koje Srbi moraju postaviti sami sebi. Od pljačke, kaže narodna mudrost, ne živi se. I umjesto da potraže prave uzroke ekonomske i političke bijede koja razara Srbiju, Vučić, Šešeljevo potrčalo, svake godine za vrijeme Oluje krivi Hrvatsku za tragediju otišlih Srba, kako bi odvratio pažnju od pravih problema, od bijede i sirotinje koja se širi Srbijom. Umjesto širenja mržnje između hrvatskoga i srpskoga naroda, podržavajući ekstremiste iz Krajine u njihovim iskrivljenim i lažnim sjećanjima da se dogodilo ono što se nije zbilo, bolje bi bilo za oba naroda, hrvatski i srpski, da ode u Vukovar i klekne kao nekada Wili Brandt u Varšavi i moli za oproštenje zbog učinjenih zločina od strane srpskih ekstremista.

Pokušaji da se Hrvatima nabiju kompleksi, što je sustavno činjeno za vrijeme Jugoslavije, kad hrvatski narod nije smio javno oplakivati brojne nevine žrtve Bleiburga, neće više ići. Istina, ima hrvatskih političara koji se za sve ispričavaju, pa čak i puno prije nego se doista dokaže da su Hrvati nešto lošega učinili.

Nitko pametan ne misli da izbjegli Srbi nemaju razloga tugovati zbog gubitka zavičaja. Ali svaki razborit Srbin, a ima ih, trebao bi prvo potražiti prave razloge odlaska iz Hrvatske i današnje bijede u Srbiji. A oni leže, prije svega, u velikosrpskoj četničkoj ideologiji.

Njemački povjesničari i intelektualci se i danas pitaju kako se moglo dogoditi za gotovo čitav njemački narod zahvati ludilo nacističke poslušnosti Hitleru. I Srbi bi se umjesto kuknjave i traženja krivice u drugima narodima trebali pitati kako je došlo do toga da ih zahvati ludilo Miloševićeve ideologije, preuzete od Srpske Akademije, da je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin.

Svakako bi bilo važno i pitanje: Kako je moguće da se ponose četništvom, da im jedan predsjednik bude četnički vojvoda, a sadašnji četnički vodonoša, kad se zna da su četnici u Drugom svjetskom ratu činili zlo kao i ustaše?

Teško je povjerovati, poznajući srpsku povijest lažnoga predstavljanja, da će do toga doći. Narod koji poslije Miloševića ubije Đinđića, čovjeka koji ih je mogao izvući iz blata velikosrpskoga ludila, pa izabere četničkoga vojvodu Nikolića za predsjednika, a zatim njegovoga i Šešeljevoga potrčkala Vučića, trebat će još puno vremena da shvati kako mu je potrebna katarzo, čišćenje od velikosrpske ideološke mitomanije.

Uostalom što reći o narodu koji se diče četništvom? Za razliku od Srba koji se ponose četništvom, Hrvati se, osim ponekih bolesnih pojedinaca, danas stide ustaštva. To je Vučiću i Pupovcu jako dobro poznato. Pa ipak sve čine da ocrne hrvatski narod kod međunarodne zajednice. To i ne začuđuje. Srbi su to oduvijek radili. Ali začuđuje bijeda hrvatske politike koja očito nije dorasla ovom povijesnom trenutku. Umjesto da shvate da nekoliko puta izgovorena laž, ako se ne demantira, postaje istinom, pogotovo u međunarodnoj politici, oni šute ili povlađuju Pupovcu i Vučiću.

Vrijeme je da se uozbilje i shvate svoju odgovornost za narod koji im je povjerio vlast. A vlast im nije povjerena da prešutno sudjeluju u difamiranju vlastitoga naroda nego da brane njegovu čast.

Iako Ivica Račan, nekadašnji hrvatski premijer, ne pripada mojim posebnim simpatijama, u jednom me je oduševio. Oduševio me je kad je u Parizu rekao Francuzima, koji su kao srpski prijatelji počeli gunđati protiv hrvatske pobjede nad Srbima, da mu lekcije ne trebaju držati oni koji su u kolonijama, drugim narodima, učinili mnogo zla. Nešto od te njegove i hrabrosti bi trebali pokazati i današnji hrvatski političari. Umjesto da se druže i ljube s Vučićem trebali bi mu jasno reći da s njim nema razgovora dok se ne odrekne četničke ideologije, dok se ne pokaje za učinjeno zlo u Vukovaru i širom Hrvatske.

Uostalom, kako može Hrvatska surađivati s državom koja slavi četničku ideologiju? Zar to nije afirmacija države koja pljuje po demokraciji i antifašizmu. Ali tko zna? Možda poneki misle da su i četnici bili antifašisti? Ne bi me čudilo. Ta ima još onih u Hrvatskoj koji se dive onima koji su u Drugom svjetskom ratu i poraću činili grozne zločine, a danas se kite antifašizmom. A koliko je meni poznato antifašizam nije pitanje samo trenutnoga pozitivnoga odnosa prema ljudskim pravima i demokraciji, trenutne borbe protiv zla, nego kontinuiranoga otpora nasilju i nepravdi, zauzimanju za slobodu svakoga naroda i pojedinca.

Autor: Dr. fra Luka Marković

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments
0
Zanima nas vaše mišljenje, komentirajte.x