Dekontaminacija uma
Portal o hrvatskom pitanju u BiH

Ivo Josipović pokazuje koliko je opasan odgoj u crno bijeloj tehnici

U nekoliko tekstova sam upozorio na to kako su velika opasnost po razvoj demokracije unutar hrvatskoga naroda ona djeca i unučad komunista koja smatraju da su njihovi očevi i djedovi doista u svakom trenutku antifašističke borbe bili demokratski nastrojeni ljudi, kojima je bilo stalo do ljudskih prava i demokracije.

Pri tome se zaboravlja da je mnogima od njih sve do 1948. godine bio uzor najveći ubojica svijeta, drug Staljin, koji je, nema sumnje, i sam bio „antifašista“, pod uvjetom da je za kićenje antifašizmom bila dovoljna samo borba protiv zločinca Hitlera i njegovoga nacizma.

Na sreću civilizirani svijet je znao jasno odvojiti kukolj od žita, lažne antifašiste od iskrenih boraca za slobodu. To je valjda i razlogom da se u mnogim državama bivše komunističke uzurpatore i zločince ne smatra antifašistima nego onima koji su opravdanu borbu protiv nacizma i fašizma zloupotrijebili kako bi došli do vlasti.

Gotovo niti u jednoj bivšoj komunističkoj zemlji ne govori se rado o starim, olinjalim, u zločine ogrezlim komunistima, kao antifašistima, iako se s pravom borba protiv fašizma u tim zemljama i dalje veliča.

Mnoge bivše komunističke zemlje su se jasno distancirale od bivših komunističkih diktatora i njihovih pomagača, praveći jasnu razliku između čestitih boraca antifašista,  pa i onih komunističkih, i onih koji su nastavili tamo gdje su poraženi fašisti stali.

Nažalost to nije slučaj s državama koje su nastale raspadom Jugoslavije. U mnogim od tih država nije još uvijek provedena lustracija, odvajanja kukolja od žita, kako bi se napokon omogućilo izmirenje unutar naroda i stvaranje boljih privrednih i političkih uvjeta za mlađe generacije.

Jednim dijelom snose krivicu za to malobrojni tupoglavi među Hrvatima koji veličaju Antu Pavelića i ustaštvo, ne shvaćajući da se ne može slaviti one, bez obzira kakve povijesne okolnosti bile, koji su surađivali s Hitlerom i Musolinijem.

Ali oni su doista u hrvatskom narodu beznačajna manjina. Takvih ima daleko više u mnogim demokratskim zemljama zapadnoga svijeta. Nitko ih tamo ne uzima ozbiljno, dok ne pređu granicu miroljubivog ponašanja. Sve dok ostaje na slobodi govora, društvo se takvih ne boji, jer ne mogu ugroziti poredak i civilizacijski mir.

Očito je da se u Hrvatskoj neki plaše takvih. I to ne zato što su poneki ustaški nostalgičari u stanju ugroziti stabilnost države nego jer kod njih dovode u pitanje lažni odgoj u kojem je svijet bio podijeljen na indijance i kauboje, loše i dobre momke.

Komunisti su u odgoju tih momaka bili uvijek oni dobri, a svi ostali Hrvati loši. Tako se četrdesetak godina ponašala komunistička vlast, pa neki misle da tako treba ostati i dalje. Na sreću vrijeme demokracije je vrijeme u kojem se smije reći istina, istraživati i dokazivati što je povijesna istina, a što laž.  Na koncu na tome i počiva svaka zrela demokracija za razliku od komunističkih i fašističkih diktatura. Ali očito je da nekima upravo to smeta. Jer moglo bi se jednoga dana dokazati da je među ubijenim u Bleiburgu bilo mnoštvo onih koji, kako mi u jednom pismu prije petnaestak godina napisa jedan od sudionika Križnoga puta, nisu Srbinu niti šamar opalili, a kamoli ga ubili ili mučili.

U tom pismu govori spomenuti gospodin kako su ih u svakom srpskom selu toljagama tukli, dok su im u hrvatskim u Srijemu kruh nudili. Mnoge su uz put, kako opet piše gospodin, zbog jedne otrgnute jabuke sa stabla strijeljali, dok se iznenada nije pojavio nekim naočiti partizan na motociklu, koji je pred svima ustrijelio jednoga od onih koji su mislili da svakoga sudionika Križnoga puta treba umlatiti, ne pitajući se da li je počinio zločin ili nije. Kasnije se ispostavilo da je to bio Hebrang.

Očito je da Ivo Josipović razmišlja poput one bijesne seoske rulje u srpskim selima, kad misli da su fratri u Širokom Brijegu zaslužili smrt, bez obzira što im se na sudu nije niti pokušalo nešto dokazati.

Ne znam da li su fratri bili oduševljeni ustašama ili nisu. Nisam se tada niti bio rodio. Ali jedno znam da niti jedan civilizirani čovjek, koji posjeduje minimum humanističkoga odgoja, bio on Hrvat ili Srbin, ne može prihvatiti strijeljanje, a pogotovo ne ono bez suđenja.

Nažalost očito je da je u svom djetinjstvu Ivo Josipović slušao jako puno priča o borbama dobrih i loših momaka, u kojima su oni njegovi uvijek pozitivci, a oni drugi negativci. Nažalost on nije jedini. U hrvatskom narodu ih ima puno. Takvima bih rado postavio samo jedno pitanje: Jesu li imali pravo hrvatski branitelji, osloboditelji Hrvatske iz jugoslavenskoga i komunističkoga ropstva bez suda strpati u zatvor svakoga bivšeg komunistu koji je bio odan Titu i partiji?

Mislim da nisu imali pravo. Jer i onaj najgore komunističke vrste, koji je cinkario ljude i nedužne ih na robiju slao, zaslužuje da ga se sasluša, pa tek tada uz dokaze proglasi krivim.

Zar ti hercegovački fratri nisu zaslužili pošten proces. Možda bi se u njemu dokazalo da nisu pucali, da su bili prisiljeni prihvatiti ustaše i Nijemce, ili recimo da su bili možda ideološki zavedeni. Priče o nekim dokazima, o kojima govori Ivo Josipović su smiješne. Pa niti jedno vrijeme u ljudskoj povijesti ne odgovara onoj uzrečici iz turskih vremena „kadija te tuži, kadija ti sudi“ kao vrijeme fašizma i komunizma.

Zar nije Hitler ubio tolike nevine Židove bez saslušanja i krivice? Zar nije Staljin ubio desetke milijuna seljaka bez saslušanja i krivice. Zar Titova partija nije poslala na robiju desetke tisuća ljudi, a mnoge i ubila, bez krivice i saslušanja?

Zar gospodin Josipović doista misli da su svi ubijeni na Bleiburgu bili zločinci?

Pripadam onima koji misle da se ne može opravdati niti jedna osuda za nedokazani zločin, niti strijeljanje bez suda, bez obzira koliko bili krivi oni s druge ideološke strane.

Kad je Franjo Tuđman progovorio o potrebi unutar hrvatskoga izmirenja, izmirenja djece partizana i ustaša, jer niti djeca partizana niti ustaša ne snose krivicu za zlodjela njihovih očeva i djedova, bio sam jako skeptičan. Obradovala me je takva ideja, ali istovremeno mi je bilo jasno da će to biti jako težak proces. Ne toliko sa strane djece i unuka ustaša i domobrana, jer su se oni i onako naslušali istinitih i lažnih priča o njihovim zlodjelima, nego upravo sa strane djece i unuka partizana, koji su u zanosu nekadašnje opravdane borbe protiv fašizma zaboravili da se niti jedan zločin ne može opravdati.

Neki se danas pravdaju time da je Tuđman trebao udbaše i komunističke zločince kako bi mogao stvoriti hrvatsku državu. Ali svakom zdravom razumu se postavlja pitanje: Može li se stvoriti prosperitetna država s onima koji su odavno zaboravili što znače ljudska prava i sloboda pojedinca, koji su o sebi pjevali antifašističke balade dok su na svakom koraku gazili ono što se u demokraciji smatra najvažnijim, pravo čovjeka da slobodno misli i govori?

Neka svaki čitatelj dadne odgovor sam sebi na pitanje tko je u Hrvatskoj državi profitirao, a tko otišao trbuhom za kruhom.

Siguran sam da djeca i unučad mnogih komunista nemaju nikakvu potrebu iseliti, iako on rado govori o ustaškoj zmiji u Hrvatskoj. Nemaju razloga iseliti, jer znaju da to nije istina. Isto tako dobro je njima jasno da nije istina kako je na pomolu revanšizam protiv komunista. Jer da je to istina već bi odavno mnogi stari partijski funkcionari bili u zatvorima. A nisu. Što više oni, njihova djeca i unučad žive u raskošnim vilama i stanovima, dok se djeca onih koji su pružali otpor komunizmu nalaze danas širom svijeta.

Naravno da njima ne odgovara istina, jedno iskreno izmirenje, izmirenje koje bi uključivalo i ozbiljnu analizu toga tko je od stvaranja hrvatske države profitirao, a tko izgubio.

Izgubio je sigurno svaki onaj koji je morao napustiti svoju domovinu.

Imam dojam da Ivo Josipović spada u krug one partijske dječice, koja pod izmirenjem misle kako se zločine jednih treba vječito preuveličavati, a one njihovih ideoloških otaca skrivati.

Da djeca imaju veliku potrebu braniti svoje očeve, to je sasvim uobičajena stvar. Da pri tome previđaju i one važne činjenice u traganju za istinom, i to je sasvim razumljiva stvar. Ali da se netko toliko nisko moralno sroza pokušavajući opravdati ono što se ne može nikada opravdati, ubojstvo fratara bez suđenja, u pokušaju da zaštiti lažnu sliku o onima koji su tužakali i sudili poput kadija, je previše od čovjek koji je bio godinama predsjednik Hrvatske.

Da nešto s tim čovjekom nije u redu, pokazalo se već za vrijeme njegove posjete Izraelu kad je progovorio o buđenju hrvatske zmije, ustaštva. Sve da je u Hrvatskoj doista došlo do buđenja ustaške ideologije, jedan pravi predsjednik to ne bi rekao za vrijeme posjete Izraelu nego bi se u vlastitoj zemlji borio da se toj ideologiji stane na kraj. A da u mnogim europskim zemljama, koje se hvale velikim demokratskim napretkom, ima daleko više nacizma i fašizma nego u Hrvatskoj, uvjerio sam se živeći gotovo četrdeset godina u tom zapadnom svijetu. Pa ipak nitko od političara se ne osvrće puno na to, jer je većina naroda doista demokratski i humanistički nastrojena.

To da poneka osoba u tim zemljama pljune u lice crncu i rekne mu kako bi se trebao kupiti i ići doma, nitko ne uzima za alarmantno stanje. Ne zato što bi se to trebalo podcjenjivati nego zbog toga što u mnoštvu zdravih ljudi ima i poneka bolesna osoba, kojoj ne treba davati previše važnosti. S takvim se obračunava tiho, na mjesnim sudovima. To je i razlogom da jedan njemački predsjednik ne bi nikada u svezi s Njemačkom rekao ono što je Ivo Josipović rekao o Hrvatskoj u Izraelu.

Očito se želei dopasti domaćinima. Hrabar i mudar bi za mene bio da je za vrijeme govora imao hrabrosti održati lekciju Izraelskoj vladi zbog kršenja ljudskih prava Palestinaca. Ali nema on formata jednoga Račana koji je održao lekciju francuskim parlamentarcima, upozoravajući ih na njihove zločinačke godine kolonijalizma, kad su napadali Hrvatsku.

Završio bih podsjećajući i na to da jednom razboritom i poštenom, demokratski izabranom predsjedniku Hrvatske ne priliči otići u posjetu Miloradu Dodiku. A eto Josipović je otišao. Očito je da ima nešto što ih povezuje. Možda je to i razlogom da mu se na svakom koraku pričinjaju ustaške zmije.

Autor: Dr. fra Luka Marković

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments
0
Zanima nas vaše mišljenje, komentirajte.x